Često me na mojim predavanjima ljudi pitaju: ako Albanci nisu Iliri, odakle tolike romanske riječi u albanskom? Pitanje je legitimno, dobro i vrlo logično.
Prije nego na njega odgovorimo trebamo znati da su Iliri do 4. rujna 476. godine, datuma koji se obično, do duše dosta proizvoljno, uzima kao datum propasti Zapadnog Rimskog Carstva bili djelomično ili potpuno romanizirani. Neki povjesničari idu toliko daleko da kažu kako Iliri tada uopće nisu ni govorili ilirskim jezikom, nego je on navodno potpuno iščeznuo u prvim stoljećima nove ere.
Već je ovo veliki problem za albansko porijeklo Ilira: ako je ilirski nestao u prvim stoljećima nove ere, odakle u albanskom jeziku riječi koje nisu ni latinske, ni grčke, ni slavenske, ni keltske, ni arapske, ni turske? Dakle, kad povjesničarima odgovara da negiraju veze južnih Slavena i Ilira, onda kažu da su Iliri bili potpuno romanizirani i da je ilirski jezik nestao daleko prije tog famoznog stoljeća sedmog. A kako onda Albanci mogu biti Iliri kad imaju toliko mnogo riječi nepoznatog porijekla?
Ako su Iliri kao potpuno romanizirani govornici romanskog jezika dočekali srednji vijek, zašto onda Albanci imaju svoje riječi kojih nema u drugim europskim jezicima? Dogovorite se: je li ilirski jezik nestao zbog romanizacije u vrijeme Rima ili je opstao kao preteča današnjeg albanskog?
Najveći problem za zagovornike ilirskog porijekla Albanaca je upravo rečena romanizacija. Ako su Albanci potomci romaniziranih Ilira, kako to da su kroz cijeli srednji vijek i čitav novi vijek sve do suvremenog doba živjeli na daleko najnižoj kulturnoj razini od svih naroda Balkana? Ako su Slovenci/Srbi/Hrvati/Bošnjaci/Crnogorci/Makedonci/Bugari potomci barbarskih Slavena, divljaka koji su kao pomoćne trupe drugih barbara u 7. stoljeću došli na Balkan iz Ukrajinskih močvara, kako to da su upravi ti južni Slaveni kroz cijelo to vrijeme na daleko većem kulturnom i civilizacijskom nivou nego Albanci? Za tih dugih tisuću i više godina, južni Slaveni kao navodni došljaci i divljaci imaju svoje pisane spomenike u kamenu, stećke, povelje, književnost, umjetnost, slikarstvo, poeziju, a Albanci nemaju ništa.
Zapazite, ne pitam kako su Slaveni navodno uspjeli u 7. stoljeću Balkan preoteti Albancima, jer i necivilizirani narodi mogu u ratu pobijediti civilizirane, nego kako su od pamtivijeka južni Slaveni daleko civiliziraniji od Albanaca, ako su južni Slaveni potomci barbara, a Albanci romaniziranih Ilira?
Albanci kao navodni baštinici tekovina Rimskog Carstva nemaju ništa rimsko. U dalmatinskim gradovima cvijeta književnost kako na latinskom tako i na slavenskom, od Marulića do Petra Zoranića, cvjeta znanost od Fausta Vrančića do Ruđera Boškovića, na Kosovu pod Nemanjićima nastaju umjetnička djela koja cijeli svijet ostavljaju bez daha, u isto vrijeme dok su Albanci podijeljeni u plemena sa krvnom osvetom.
Kako Albanci kao narod na bez sumnje najnižem kulturnom i civilizacijskom nivou u Europi, mogu biti potomci Ilira koji su imali umjetnički nakit koji nema uzora nigdje u antičkom svijetu, igle od stopostotnog željeza, megalitske opservatorije i nebrojne gradove? Vjeruje se da je Rim preko 80 gradova Ilira samo u Dalmaciji izbrisao iz povijesti, a Albanci ni danas nemaju 80 gradova.
Da se razumijemo, ne želim vrednovati albansku kulturu, fisove, besu, itd. kao lošiju u odnosu na zapadnu, ne želim biti kulturni rasist i reći da je kultura recimo Danaca superiornija kulturi Aboridžina. Ovdje govorim da su Albanci najmanje odmakli u prihvaćanju rimske kulture, ne ulazeći u to je li rimska kultura superiornija albanskoj. Albanska kultura, mitovi, običaji, glazba, tradicija ničim ne pokazuje da su Albanci stoljećima bili stanovnici Rimskog Carstva.
Uzmimo Vlahe iz istočne Srbije za usporedbu. Vlasi su već stoljećima ruralno stanovništvo, pa su ipak u njihovoj kulturi dobro vidljivi ostaci rimskog nasljeđa.
Pa odakle onda toliko romanskih riječi u albanskom jeziku?
Vrlo jednostavno. Ako je većina albanskih plemena na Balkan došla u 11. stoljeću iz južne Italije, onda su oni u južnoj Italiji svakako bili pod jakim utjecajem romanskog jezika.
1.) Romanske riječi u albanski su ušle u vrijeme boravka predaka današnjih Albanaca u južnoj Italiji.
2.) Romanske riječi u albanski su ušle jer su Albanci stoljećima bili podanici Bizanta.
3.) Romanske riječi u albanski su ušle jer su Albanci stoljećima bili pod vlašću Mletačke Republike.
4.) Romanske riječi u albanski su ušle preko poarbanašenih Vlaha.
5.) Romanske riječi su u albanski ušle preko liturgije.
6.) Romanske riječi su u albanski ulazile i u 19. stoljeću kada su rumunjski misionari pokušavali Albance pripojiti korpusu rumunjske nacije.
7.) Romanske riječi su u albanski ušle preko talijanskih misionara koji su pokušavali Albance pripojiti korpusu talijanske nacije.
Ovo je zbilja dovoljno puteva, a bilo ih je još.
Na kraju krajeva, čakavci u Hrvatskom Primorju (Kvarneru) imaju daleko više romanskih riječi nego Albanci, primjerice, za „jastuk“ kažu „kušin“, za „šećer“ „cukar“, itd., čak i za obiteljske odnosne koriste romanske riječi: djed je nono, ili čak grčke, npr. šurjak (brat vaše žene) kod čakavaca je kunjado.
Ako su Hrvati koji žive na Kvarneru došli iz Ukrajine u 7. stoljeću, a Albanci su na Balkanu više od 1500 godina živjeli pod vlašću Rimljana (prvo Rima, pa kasnije Bizanta), kako je moguće da Hrvati na Kvarneru imaju daleko više romanskih riječi u svom leksiku nego Albanci u svom?
Najvažnije je naglasiti da je prema radovima albanskih lingvista notorna činjenica da su latinske riječi u albanski ušle posredno preko drugih jezika. Zašto bi latinske riječi u albanski ulazile iz srpskog, zašto ih nisu preuzeli direktno od Rimljana? Možda zato što u vrijeme Ilira i Rima nisu živjeli na Balkanu?
I gdje su albanske riječi u latinskom? Ako su Albanci potomci Ilira i ako su Iliri govorili nekim arhaičnim oblikom današnjeg albanskog jezika, onda bi u latinskom morali naći ilirske riječi, a njih nema, pa nema. Slavenskih ima, ali to je tema nekog od sljedećih tekstova.
